Željeznicom smrti preko mosta na rijeci Kwai u Kanchanaburiju

Kanchanaburi_kwai_bridge

Putovanje vlakom sa lokalcima, WWII memorabilija, izlet sa pričljivim vodičem i navijačem Darbyja, željeznica smrti i uspavani gradić na rijeci Kwai bili su dovoljni za potpuno drugačiji dojam Tajlanda.

Nakon brzinskog upoznavanja Bangkoka i utvrđivanja gradiva sljedeća dva dana spakirali smo backpacke i otisnuli se na sjeverozapad, točnije 130 km udaljeni Kanchanaburi . Odlučili smo se na putovanje vlakom sa lokalcima , ne najbrži, ali svakako najautentičniji način transporta.

Tajlandske željeznice



Na željezničkoj postaji u Thonburiju sa koje nam je polazio vlak žena i ja smo bili jedini bijelci . Pretpostavljam da je upravo naša put ponukala lijepo obučenog željezničkog službenika da nam pristupi. Čovjek je došao do nas, mrko nas pogledao i bez pitanja fotografirao . Kasnije je u čudu pokazivao fotografije kolegi i nešto komentirao. Ovakvo iskustvo imao sam jedino na stadionu u Maksimiru. Bili smo, naravno, jedini bjelci i u vlaku no nitko nas više nije fotografirao (pretpostavljam zato što nemaju foto aparate). Prije ukrcavanja na vlak htjeli smo uzeti nešto za pojesti na lokalnoj tržnici no kada smo vidjeli žene kako rukama prebiru po sirovom mesu koje se safta na 30ak stupnjeva odustali smo i kupili banane.

Kanchanaburi_train

Klimatizacije u vlakovima nema, no zato se na stropu nalaze prastari ventilatori koji dominiraju vagonom i raspuhuju ustajali zrak . Vlak je bio starijih ljudi bez osmjeha na licima koji su, izuzetno neudobnim metalnim klupama usprkos, tratili vrijeme spavajući. Jedinstveni pogledi na tajlandske krajolike, močvarna polja, zabačena sela i ljude koji kao da žive u nekom drugom vremenu ubili su nam nešto više od tri sata putovanja.

Prebacivanje u nižu brzinu u Kanchanaburiju



Vlak je stajao na doslovce svakoj postaji, uz neizbježnu sliku kralja i kraljice na istaknutom mjestu, naposljetku i na glavnom i jedinom kolodvoru u Kanchanaburiju. Kako nismo imali bukiran smještaj odlučili smo pogledati što TripAdvisor i Foursqure preporučuju i potražili taksi . Ubrzo smo shvatili da je jedina opcija koja se u gradu nudi nekakav kamionet sa stražnjim dijelom u kojem se nalaze drvene klupe za sjedenje . Nakon čeličenja na klupama u vlaku ovo nam je došlo kao fotelja za masažu. Većina guesthousova nalazi se uz rijeku, sjeverno od centra grada pa smo tamo odlučili potražiti sreću. Jedan bolje ocjenjen nam se pokazao preskup (za tajlandske pojmove) pa smo nastavili tražiti dalje. Izbor je pao na simpatični Blue Star Guesthouse, kompleks od 20ak bungalova na kopnu i na rijeci . Nismo uspjeli dobiti kućicu na drvetu odmah iznad rijeke no nismo se žalili.

Kanchanaburi_blue_star_guesthouse

Nakon prvog susreta sa sveprisutnim komarcima, koji su se okomili na moju bolju polovicu, iznajmili smo bicikle za cijenu jedne ZET karte i krenuli do centra grada. Glavni razlog dolaska većine turista u ovaj gradić od 50 000 stanovnika je famozni most na rijeci Kwai . Koriste ga kao bazu za razgledavanje okolnih prirodnih ljepota i znamenitosti iz Drugog svjetskog rata. Jedna od glavnih je i Thailand-Burma Railway Centar, muzej napravljen u spomen tzv. Željeznici smrti proslavljene u filmu Most na rijeci Kwai . Ovaj zaista impresivan muzej vjerno dočarava izgradnju željeznice 1943. koja je u samo 16 mjeseci trebala povezati južni Tajland i 415 km udaljenu Burmu . Na izgradnji pruge u jeku Drugog svjetskog rata pod budnim okom Japanskih okupatora sudjelovalo je 60 000 ratnih zarobljenika i 180 000 Azijaca civila. Procjenjuje se da je oko 100 000 ljudi poginulo u procesu. Od 12 400 poginulih zarobljenih savezničkih vojnika, većinom Britanaca, dio je pokopan na velikom groblju koje se nalazi odmah pokraj muzeja. Ne morate biti ljubitelj Drugog Svjetskog rata da vas potpuno uvuče u priču o tragičnim ljudskim sudbinama koje se, zahvaljujući između ostalog i financiranju od strane Britanaca i Australaca, vjerodostojno prenesene u ovom muzeju.

Prva masaža



Osim mosta, muzeja i groblja u Kanchanaburiju nismo pronašli nikakvu posebnu znamenitost no mene je privukao potpuni kontrast u odnosu na Bangkok. Nema gužve, nema tuk-tukova, sve je u nižoj brzini , uključujući i konobare u mnogobrojnim restoranima i kafićima koji se uzbuđuju kao naši u Makarskoj.

Kanchanaburi_nightlife Nakon večere uz tajlandske šlagere (ne znam kako bi drugačije opisao tu vrstu glazbe) uputili smo se na noćni market (koji ćete pronaći u gotovo svakom turističkom mjestu). Uz standardne specijalitete o kojima sam već pisao u poglavlju o Bangkoku nevjerojatno je vidjeti ljude na štandovima koji pozorno prate finale Engleskog Charity Shielda (nogometni superkup) između Manchester Uniteda i Wigana . Sad mi je definitivno jasno zašto dolaze ovdje na turneje. Dan smo završili našom prvom masažom stopala . Kako je bio prilično kasno nisu bili previše zainteresirane za posao, bili smo primorani uzeti skuplji paket od čak 150 Bahta (30 kn) kako bi nas masirale. Nakon cjelodnevnog hodanja i bicikliranja odlazak bez masaže nije bio opcija stopala, pristali smo bez cjenkanja.

Na Tajlandskim Plitvicama



Erewam_falls Sljedeće jutro napustili smo naš bungalov i zaputili se na cjelodnevni izlet na slapove Erewan, Hell fire pass i Željeznicu smrti. Jedini način da se sve ovo vidi u jednom danu je preko agencije koja kombijem kupi turiste iz brojnih hostela. Našu veselu grupu koju vodio je simpatični vodič Fon. Prvo što je rekao bilo je „Hello, my name is Fon, like telephone“ i nasmijao se od uha do uha. Nakon toga „we go to Erewan falls, now you sleep“. Po dolasku u nacionalni park krenuo je sa nama do ulaza no umjesto usluge vodiča, koju smo platili, poslao nas je u nepoznato i rekao da se vratimo za 2 sata.

Erewan podjeća na Plitvička jezera, sastoji od 7 slapova na različitim nadmorskim visinama , uspon do vrha dug je 7 kilometara. S obzirom na obavijesti na kojima stoji da je park otvoren i za djecu mislili smo da će uspon biti šetnja u parku no ispostavilo se da nije tako. Već na četvrtom vodopadu utabanu stazu zamijenila je prvo kaljuža da bi se nakon toga putu izgubio trag. Moje alpinističke sposobnosti došle su do izražaja pri preskakanju prepreka i balvana na vodi . Posljednji slap Erewan dobio je ime po troglavom slonu iz Hindu mitologije iz razloga što zaista podsjeća na slona. Kupati se može u svih sedam slapova no najveći gušt je, naravno, na vrhu.

Eream_falls_climbing

Nažalost zbog nepredviđeno dugog uspona za to nije bilo vremena za kupanja na Tajlandskim Plitvicama, Fon nas je čekao sa vrijednim informacijama o sljedećoj destinaciji – «now we go to (ubacite destinaciju), now you sleep», tko ga ne bi volio . Grupa se sastojala uglavnom od Europljana, najdraži sugovornik bio mi je vatreni navijač Derby Countyja , engleskog drugoligaša koji se sa djevojkom zaputio na putovanje jugoistočnom Azijom. Bio je oduševljen dosadašnjim iskustvom ali teško mu je palo što će propustiti otvaranje sezone voljenog kluba . Moram li napomenuti da sam ga u potpunosti razumio?

Hell fire pass i željeznica smrti



Sljedeća stanica bio je Hellfire pass memorial , muzej smješten nedaleko od famoznog usjeka poznatog i pod nazivom Konyu cutting , djela željeznice smrti na kojem je gradnja pruge bila daleko najzahtjevnija. Nakon brzinskog razgledavanja muzeja požurili smo do usjeka u kojem je u tromjesečnoj operaciji „Speedo“ 500 ratnih zarobljenika radilo u smjenama od 16-18 sati dnevno ne bi li gotovo bez ikakve mehanizacije izuzev eksploziva raskrčili put za prugu. Usjek je dobio ime zahvaljujući odsjajima koje su baklje japanskih stražara bacale na lica izmučenih radnika. Prolazak usjeklinom uz zvukove klinova ostaje u sjećanju.

cardsbridge_death_railway

Kratka vožnja djelom toliko spominjane željeznice bila je zadnja stanica izleta. Dio pruge i dalje se koristi kao redovna linija no putnici su uglavnom turisti. Na vlak smo se ukrcali pored špilje u kojoj su se nekada sakrivali ranjenici, nedaleko famoznog Pack of cards mosta. Naziv je dobio iz razloga što se čak tri puta u toku gradnje srušio , srećom ne i prilikom našeg prelaska. Vožnja do Kanchanaburija preko naoko klimavih mostova i usjeka sa završetkom na mostu na rijeci Kwai uz pjevušenje theme songa i poslijednji pozdrav sa našim Fonom bio je savršen završetak dana. Colonell Thompson (Alec Guinness) bi bio ponosan kao i režiser David Lean kada bi znao kako i više od pola stoljeća nakon njegovog filma ovaj kraj i dalje ubire vrhnje od toga, iako film zapravo nije sniman na lokaciji spomenutog mosta. .

Vremena za odmor nije bilo, do polaska na novi put na kojem ćemo u komadu promijeniti 4 prijevozna sredstva, čestitati kraljici rođendan i upoznati zanimljivo društvo za nastavak putovanja imali smo svega pola sata. Dovoljno za oproštaj sa Kanchanaburijem uz soundtrack Mosta na rijeci Kwai.

Kanchanaburi, Sukhotai foto galerija

Sljedeći nastavak Tajland putopisa
Tajland putopis br.4 - Izgubljeni u prijevodu na putu u Sukhothai

Prethodni nastavak Tajland putopisa
Tajland putopis br.2 - Javljanje iz posljednjeg utočišta morala grješnog Bangkoka

comments powered by Disqus