Javljanje iz posljednjeg utočišta morala grješnog Bangkoka

Bangkok_redlight_soicowboy

Art-deco hotel u kojem je vrijeme stalo u pedesetima bio je savršena baza za bolje upoznavanje crvenih četvrti noću i ključnih religijskih znamenitosti danju u gradu koji nikada ne spava.

Nakon poludnevnog otvaranja apetita valjalo je maksimalno iskoristiti preostala nešto manje od dva dana koliko smo planirali provesti u Bangkoku. Uvijek prvo volim odvaliti selekciju glavnih znamenitosti stoga je izbor logično pao na umjetni otok Ko Ratanakosin na kojem se nalaze Grand Palace i Wat Pho.

Famozni Grand Palace i lopoči za sreću



Grand Palace je golem kompleks od stotinjak građevina koje su od 1782. bile službena rezidencija Siama i kasnije Tajlanda, sve do 1925. Pronalazak ulaza može se pokazati kao pravi izazov ukoliko se ne informirate o točnoj lokaciji. Naime, naići ćete na nekolicinu sumnjivih tipova koji će vas pokušati uvjeriti da je ulaz negdje drugdje. Zato se svako malo iz razglasa zaori uputa kamo ići, korisno. Izdvajanje dodatnih bahta za simpatičnog vodiča pokazalo se kao dobar izbor, bila je to jedna od rijetkih osoba čiji engleski smo zaista razumjeli, vjerojatno zato što je riječ o najturističkijem mjestu u zemlji.

Bangkok_GrandPalace

Kompleksom dominiraju šarene građevine, budistički motivi, kipovi, zlato i horde turista . Napraviti fotku bez osobe u kadru je nemoguća misija. Centar kompleksa je hram u kojem se nalazi Emerald buda, najsvetiji kipić u budističkom svijetu veličine 66cm. Mijenjanjem sezona kralj tradicionalno mijenja njegovu odoru no pošto je aktualni monarh u poznim godinama tu je dužnost preuzeo njegov sin. Nitko drugi ne smije pristupiti kipiću. Riječ je o posebnom mjestu koje zbog zaista ogromnog broja turista jednostavno nije moguće doživjeti na način na koji je zamišljen što zaista kvari cjelokupni doživljaj. Tapšanje mokrim cvijetom lopoča po glavi tradicija je koju nismo smjeli propustiti, uz zdravlje i sreću poželjeli smo si sretan nastavak putovanja.

Bangkok_WatPho_Budha

Iz kaotičnog Grand Palacea pobjegli smo u susjedni Wat Pho, prvi edukacijski centar u zemlji na kojem se također nalazi kompleks vjerskih objekata. Tu je i najveći, 46 metara dug i 15 metara visok ležeći buda, napravljen od zlata. Veličina na Tajlandu nije ni približno bitna kao primjerice u Americi no ovo je iznimka, kip je zaista monumentalan. Odmah pored kompleksa zaustavili smo se na Amulet marketu, svojevrsnom buvljaku antikviteta sa fokusom na amajlije, novčiće i raznorazne sitnice koje starija gospoda proučavaju povećalima i razmjenjuju.

Wat Arun hram s druge strane rijeke pokazao se kao pravi alpinistički izazov. Unutrašnjost hrama zatvorena je za javnost, no zato se uz pomoć tri etaže iznimno strmih stepenica može popeti prilično visoko i uživati u prelijepom pogledu na grad. Dodatno fascinira činjenica da je hram obložen malenim komadićima šarenog porculana.

Bangkok_amulet_market



Idealan bijeg od kaosa na ulicama nakon cjelodnevnog razgledavanja je korištenje usluge Chao Praya Expressa, kompanije koja povezuje Bangkok brodovima koju podjednako koriste turisti i domaći. Ova neopisivo prljava rijeka poznata pod nazivom "rijeka kraljeva" žila je kucavica Bangkoka i važan transportni pravac. Na brodu nam je društvo pravila simpatična gospođa u ulozi vodiča no osim informacija o hotelima i zgradama korporacija nismo saznali ništa pametno. Znojni i ljepljivi prebacili smo se u BTS Skytrain, nebesku hladnjaču koju dnevno koristi više od 600 000 stanovnika Bangkoka . Skupi monorail izdiže se iznad prometnog kaosa Bangkoka, brz je i pouzdan, dolazi na vrijeme, no nema cjenkanja za kartu. Na jednom od brojnih automata odabirete stanicu na kojoj izlazite na temelju čega se formira cijena putovanja.

To nam nije bilo odveć zanimljivo pa smo se spustili do dobrog starog tuk-tuka i otišli u shopping prije večernjeg izlaska. Izbor je pao na MBK centar, jedan od najvećih trgovačkih centara sa preko 2000 trgovina i 100 000 posjetitelja dnevno . Kupiti možete zaista sve, od igle do lokomotive. Cijena? Sve ovisi o upornosti i volji dobavljača. Nisam bio inspiriran za cjenkanje, portabilni punjač za mobitel kupio sam samo za 50% nižu cijenu od ponuđene. Čak je i prodavač bio razočaran. Jedan od glavnih razloga dolaska bio je food court, mjesto na kojem možete jeftino pojesti sve što vam padne na pamet od istočnjačke kuhinje, ne i burger. Izboru u food courtu usprkos, puno su autentičniji štandovi sa hranom koji rade gotovo neprestano . Prolazili smo mnogim zabačenim uličicama u sitne sate, doslovce u svakoj je netko nešto pripremao za jelo. Treba li napominjati da nitko od njih kod nas ne bi prošao minimalne higijenske standarde?

Bangkok_street_market

Seks industrija na tajlandski



Stereoptipni prizori sredovječnih Britanaca, Amerikanaca i ostalih namjernika koji šeću zagrljeni sa curicama na Tajlandu su potpuno normalni . Prostitucija je rođena tamo negdje za vrijeme rata u Vietnamu pedesetih godina kada se Bangkok profilirao kao meka zabave brojnih vojnika i svih koji su imali veze sa ratom. Prema nekim procjenama čak 2,8 mil. ljudi radi poslove povezane sa ovom industrijom koja donosi oko 3% BDP-a . Mlade djevojke samovoljno dolaze u velike gradove kako bi se bavile najstarijim zanatom, mnogima od njih to je jedina prilika za koliko toliko dostojan život. Koliko god to djelovalo žalosno zapravo je win win situacija za obje uključene strane. Naišao sam na članak na tu temu u kojem je majka svojoj još nepunoljetnoj kćeri koja se odlučila zaraditi za kruh na teži način rekla „Ako sve druge mogu u Bangkoku zaraditi za život i slati novac kući zašto si jedino ti iznimka?“. Žalosna, ali istinita stvarnost .

Nekako najhumanija crvena zona nosi naziv Soi Cowboy , riječ je o kratkoj ulici dugačkoj oko 400m koja je naziv dobila po umirovljenom američkom pilotu koji je otvorio prvi od 40ak barova krajem sedamdesetih. Koliko je njegov duh i dalje prisutan uvjerili smo se već u prvom baru u kojem je nastupao tajlandski country band u kasnim šezdesetima.

Nekoliko blokova pored Soi Cowboya smjestila se Nana plaza, svojevrstan passage kompleks na 3 kata prepun go go barova i salona za masažu . Imali smo prilike svjedočiti raciji koja nije nikoga posebno uznemirila. Jedino na što su vlasti osjetljive je maloljetna prostitucija, ostalo može proći.

Seks tourists not wellcome



Iako rijetka, postoje mjesta koja ne žele prihvatiti izrabljivanje tajlandskih djevojaka, čak i pod cijenu profita. U jednom takvom proveli smo zadnju noć u Bangkoku.

'This is the place you are looking for if you know it, if you don't you will never find it' – natpis je koji stoji na ulazu u hotel Atlanta . Riječ je o vrlo vjerojatno jedinom mjestu usred Sukhumwita, mjesta u kojoj se nalazi zloglasna crvena četvrt Nana, u kojoj vlada nulta tolerancija za sve oblike nemoralnih radnji. Kada je gazda, inače podrijetlom Nijemac, 2002. godine stavio natpis Sex tourists not wellcome“ u leglo prostitucije naišao je na veliki otpor osoblja koje je živjelo u uvjerenju da će im to uništiti posao, ali i na odobravanje sestara iz susjedne baptističke crkve.

Kod stare gazdarice Anong



Bangkok_Atlanta_hotel

Hotel je napravljen u čast art deco stilu 20ih godina minulog stoljeća, danas izgleda jednako kao i 1952. kada je po prvi puta otvorio vrata ne bi li zadovoljio potrebe američkih vojnika na putu za Vietnam. Imao je prvi hotelski bazen u Tajlandu, koji se, sudeći po stanju u kojem je, od tada nije obnavljao. U prvo vrijeme bazen je služio za držanje zmija koje su se koristile pri izradi protuotrova. Meni najljepši dio hotela svakako je lobby, navodno najpopularniji fotografski motiv u nekom hotelu na Tajlandu i mjesto snimanja brojnih filmova. Kompletno prizemlje zapravo je mali muzej prepun detalja iz prošlih vremena, poput brižno uređene prostorije za pisanje pisama. Sobe su asketske, kao u 50ima, bez TVa i tople vode (iako mislim da je toga u 50ima bilo), ali sa obaveznim upozorenjima što će vam se dogoditi dovedete li u sobu osobu koja ne poznate baš najbolje.

Povijesnim znamenitostima usprkos srce i duša hotela je gđa. Anong, stara gazdarica koja već 30 godina vodi njihov čuveni restoran . Sudeći po komentarima na internetu teško je steći njezino povjerenje no, pošto smo bili pristojni i moralni, a i prstenje na rukama je pomoglo, uspjelo nam je. Iako smo se 'poznavali' tek nešto manje od jednog dana na odlasku nas je izgrlila i izljubila kao vlastito dijete koje nije vidjela desetljećima. Uz posjet kući Jima Thompsona , ekscentričnog štovatelja tajlandske kulture koji je netragom nestao u prašumi 70ih godina, završila je prva postaja našeg putovanja. Sljedeća postaja – Kanchanaburi, željeznica smrti i most na rijeci Kwai.

Kanchanaburi, Sukhotjai foto galerija

Sljedeći nastavak Tajland putopisa
Tajland putopis br.3 - Željeznicom smrti preko mosta na rijeci Kwai u Kanchanaburiju

Prethodni nastavak Tajland putopisa
Tajland putopis br.1 - Tuk-tukanje Bangkokom za otvaranje apetita

comments powered by Disqus